Ove godine je održan 46. put u Zagrebu, R Hrvatska. Učestvovalo je 20 pozorišta iz celog sveta (Kina, Rusija, Poljska, Slovenija…) i naravno, Pozorište Lutaka iz Niša. Ukoliko se pitate kako je toliko učesnika stalo u jedno pozorište, organizatori festivala su i o tome vodili računa. Program festivala se paralelno održavao na devet lokacija po celom Zagrebu. I tako čitav grad postane festival lutkarstva!
Nesvakidašnji praznik za ljubitelje ove umetnosti bila je i izložba lutaka “Svetovi i junaci”, svojevrsna istorija lutkarstva naših prostora, koju su realizovali Međunarodni festival pozorišta za decu Subotica u saradnji sa muzejom Vojvodine iz Novog Sada.
Ali prava poslastica su svakako predstave naših kolega sa svih meridijana. Zato volim pozorišne festivale. Tada sam u prilici da saznam koje su to nove ideje u svetu lutkarstva i da li je možda i kreativnost zapala u “svetsku ekonomsku krizu”. Posebno sam srećan ako pogledam lutkarsku predstavu za odrasle. Uživanje slušanja Čehova na ruskom jeziku, teško je rečima opisati.
I nagrade su deo festivala. Predstava “Slike sa izložbe” je proglašena za vizuelno najlepšu. Ali postoji nešto više od nagrada, nešto što nijedan stručni žiri ne može da dodeli. To se osvaja. To je - srce publike. Tako počinje priča “O crnoj senki i plavoj devojčici”.
Predstava se upravo završila. Publika je još glasno izlazila iz sale. Mi smo, dobro sakriveni iza zavese, prikupljali rekvizitu i kostime sa pozornice. Iza nas nešto šušnu. Video sam par veselih očiju i pramen plave kose. To je bila Tonka, sa svojih jedva pet godina. Nije mnogo govorila, samo je prstom upitno pokazivala na određenu rekvizitu koja joj je bila posebno zanimljiva. Njena majka se izvinjavala na smetnji a ja sam pokazao Tonki kako najobičniji komad kartona, ili parče sunđera, može da napravi začudnu i neobičnu senku. Tada se desila divna stvar: dok mi je Tonka, onako dečije nespretno i u jednom dahu prepričavala njoj najupečatljivije delove naše predstave, ja sam u njenim očima video da je teatar pobedio. Još jedno dete, a sutra čovek, će voleti pozorište!
Možda nisam dostojan pojmova kao što su umetnost, vrhunska umetnička dostignuća, glumačke bravure, filigran emocija… Ali znam da je moja, uslovno rečeno, misija da svoju ljubav prema teatru prenesem svima. Nedavno sam negde pročitao da “Džabe se ti hvataš u koštac s društvom kad društvo baš briga... za taj koštac... Kultura...”.
A ja se uvek setim grada plavih tramvaja i jedne Tonke i znam da smo pobedili, teatar i ja. I da smo spremni za nove pobede.
Toma Bibić